ANDREA BLAŽEVIĆ Korčulanka koja je nekada pobjeđivala danas svjetski poznate tenisačice…

Andrea Blažević...Nekada korčulansko tenisko 'čudo od djeteta' , djevojčica za koju su stručnjaci tada tvrdili da bi jednog dana mogla daleko dogurati u tenisu...Dugo je nismo vidjeli, a onda je neki dan u Korčuli sreli i jedva je prepoznali ...

Gdje je Andrea, što radi i čim se bavi danas petnaestak godina kasnije, druguje li još sa teniskim reketom ?

'Od srednje škole živim u Splitu, tamo sam recimo tako stvorila život...Faks, prijatelji , posao, momak, logičan slijed toga bio je tamo i ostati'

Kada se ono u Splitu 'korona' počela zahuktavat nije bilo druge , kaže nam Andrea , nego 'laptop pod ruke' radi posla i pravac Korčula kod roditelja...

'Završila sam Ekonomski fakultet, smjer informatički menadžment, posao je kombinacija ekonomije i informatike. Radim za jednu humanitarnu udrugu , a u našem odjelu radimo na implementiranju sustava koji se koristi u različitim destinacijama svijeta. Ponajviše u Iraku, Jordanu, Libanonu, Africi. Njihova smo podrška, tu i tamo se putuje, a sada u vrijeme korone radimo uglavnom iz kuće'.

Glavna tema naše ćakule bio je dakako - tenis... I podsjetnik na djevojčicu od prije petnaestak godina koja je u svojoj uzrasnoj kategoriji može se slobodno treći 'harala' na teniskim turnirima Dalmacije i puno šire .

'Tenisom sam se bavila negdje od svoje šeste godine i to je manje-više intezivno trajalo do upisa na fakultet. Potom puno manje nego prije toga , polako je to već bila moja teniska silazna putanja'.

Andreini najveći uspjesi vjerojatno i njoj najdraže tenisko doba vezani su za Tenis klub 'Korčula' i vrijeme kada je treninge odrađivala na zemljanim terenima pokraj Hotela 'Liburna' gdje je i napravila prve korake s reketom u ruci. Brojni su pak turniri na kojima je sudjelovala na kojima tada i nije imala ozbiljniju konkurenciju.

' Pa može se tako reći za to prvo razdoblje kada sam se počela baviti tenisom. Tamo recimo do četrnaeste išlo je to sve uzlaznom putanjom. Zapravo dok su to bili turniri u Hrvatskoj bilo je tako,ali kasnije kada su počeli turniru u inozemstvu bilo je jasno da su potrebna puno više ulaganja. Treninga, vremena, truda i novaca , da je to puno viša razina nego što je to, ne samo kod mene tada bilo , već općenito i u Hrvatskoj. Već tada kao djevojčica osjetila taj nesrazmjer i ono 'neizvjesno' u što eventualno ulaziš' .

Sada sa odmakom od petnaestak godina objašnjava nam Andrea svoju odluku da ipak , nećemo reći okrene leđa tenisu, već da se njime ozbiljnije ne bavi. Iskorak kojeg je trebalo napraviti na putu prema pravoj teniskoj karijeri nije napravila.

' Trebalo se 'nositi' sa svim zahtjevima nužnima za taj iskorak. Iz ove današnje perspektive teško je naći pravi razlog . Vjerojatno kombinacija puno toga. I objektivnih i subjektivnih razloga. Ne mogu baš procijeniti što je bio presudno. Živjela sam u Korčuli, putovanja i turniri su bili sve duži i zahtjevniji u svakom pogledu. U Zagrebu bi možda bilo lakše sve to organizirati recimo za neke bliže destinacije tipa Austrija i okolne zemlje. Da ne govorimo da je dolazilo vrijeme kada je trebalo ići i na turnire u dalekim zemljama, čak i drugim kontinentima.

Dakako da je od glavnih razloga bio i financijski moment...

'Svakako da je to bio jedan od važnijih razloga. Sponzore koji bi me pratili nismo uspjeli naći. Ali općenito se trebalo žrtvovati u svim elementima. Stigla je srednja škola u Splitu, novi prijatelji i društvo, , vrijeme kada želiš sve više družiti bez prevelikih obaveza. Možda se tada nisam sasvim htjela odreći onoga što ta životna dob donosi ...'

Za svoje uspješne teniske početke zahvalna je i danas svojim tadašnjim trenerima u korčulanskom klubu...

' Maja Ipša Šain i njen otac Stjepan zaslužni za to. Posebice Maja kao nekada vrhunska tenisačica najviše je radila sa mnom, otkrila i prenijela na mene mnoge tajne tenisa. '

I njezini roditelji, uložili su tada puno truda, vremena i novca u taj početni Andrein teniski razvoj...

' Možda tada nisam bila toga svjesna toga, nisam to tako tada doživljavala. Ali sada u dvadesetosmoj znam koja su to bila odricanja mojih roditelja. Otac Jere najviše me pratio i vodio na turnire. Nakon svakog turnira vodio je nekakvu evidenciju. Nije me to toliko tada zanimalo što to on piše i vodi. Nakon brojnih odrađenih turnira ispisao je sada to znam dobar 'komad' knjige koju i danas čuvamo. Baš sam je nedavno pregledavala i podsjetila se sa guštom na sve to.'

Koji joj je turnir ostao u najboljem sjećanju?

'Možda ITF turnir u Stobreču kojeg sam i osvojila . Ne samo što je konkurencija bila jaka, već i zbog toga što mi je u tom trenutku to dalo nekakvi dodatni impuls i motiv da i kada sam počela osjećati 'silaznu putanju' nastavim i dalje trenirati.

Andrea je u toj dobi pobjeđivala i danas u svjetskim okvirima poznate tenisačice kao što je recimo Zagrepčanka Ajla Tomljanović koja danas nastupa za Australiju. Ili recimo Zadranku Bernardu Peru koja je danas nastupa pod američkom zastavom sa trenutnim WTA rankingom na 60.mjestu.

Najveća suparnica na turnirima bila joj je tada jedna druga Andrea, starija sestra danas globalno poznate Ane Konjuh...Dubrovkinja je tada slovila također za veliki teniski talent, a korčulanska Andrea često ju je pobjeđivala ...

'Mogu reći da sam u onom mlađem uzrastu bila bolja. Kasnije kako smo išle starije to je postepeno sve više išlo na njenu stranu, vjerojatno iz razloga što je ona imala u svemu bolje uvjete. Sa Anom se nisam nikada sastala, ali sjećam se da je često kao mala pratila sestru kada bi igrala sa mnom. Ostala sam u vezi sa Andreom Konjuh, kao i sa većinom tadašnjih suparnica, čujemo se i danas komuniciramo preko Instagrama.

U to vrijeme iako još djevojčica Andrea Blažević izabrana je za Sportašicu Grada Korčule, a može pohvaliti i nastupima za Kadetsku reprezentaciju Hrvatske.

' Bilo je to 2004.g. na turniru Korzici, u Ajjaciju. Igrala sam zajedno sa Antonelom Šušak, u finalu izgubile od Češke'.

Još po nečemu lijepom pamti Korziku i njezin glavni grad. U paru sa Marinom Prosenicom 2007.g. donijela je otoku Korčuli prvu medalju uopće sa Svjetskih otočkih igara.

' Izgubile smo u finalu od Kanarskih otoka i osvojile srebrnu medalju. Iako je zlato moglo otići i na našu stranu, dramatična završnica, bilo je sve u 'tijesno' . No zadovoljstvo i proslava medalje bilo je veliko. Bili smo odlična kombinacija, Marina je inače iz Dubrovnika i tada je nastupala za otok Korčulu.

Andreu smo podsjetili i na to da je tada bila proglašena najboljom tenisačicom cijelog turnira za što je dobila i prigodnu nagradu.

Sjetili smo se zajedno i prvog sudjelovanja sportaša otoka Korčule na svjetskoj sportskoj smotri otoka godinu prije u Palermu na Siciliji. Otok Korčula tada nije imala drugu predstavnicu pa mu je dodijeljena mala Sicilijanka Sara Romeo s kojom se Andrea uspjeli doći 'na korak' do polufinala. No tada se neki od otoka žalio zbog Sarinog nastupa, svi rezultati Korčule su poništeni, a Sara i Andrea izgubile pravo igranja za medalju...

' Detalje sam zaboravila, ali se sjećam da nam je to bilo nekako tužno - i mučno'.

Nakon tog početnog 'korčulanskog' Andrea je krenula u 'splitski' dio svoje teniske karijere.

'Zapravo cijelu srednju školu provela sam na Firulama u Teniskom klub 'Split' i trenirala pod paskom njihovih trenera. Bilo mi je i tamo jako dobro, većinu ljudi i članstva tamo sam poznavala od prije. Imala sam više trenera, radila ponajviše sa Draženom Rebićem i Petrom Bubalom, nastupala za klub na turnirima i prvenstvima.

Danas kao odrasloj osobi, sa odmakom od petnaestak godina je li joj krivo što nije ostala u natjecateljskom tenisu ...

' Ne zna što bi rekla ...Mišljenja sam da sve nekako događa sa razlogom. Svakako da mi je tenis mnogo toga lijepog pružio, naučio me upornosti, radu , disciplini, obavezama, donio brojna prijateljstva, putovanja. Iz ove perspektiva budem li jednog dana imala svoje dijete voljela bi da ima privilegiju koju sam ja tada imala. Voljela bi da to bude u nekom sportu, dakako bilo bi lijepo da to bude upravo u tenisu...Bez obzira što nisam sigurna da neću kao roditelj biti u jednako teškom položaju i situaciji koju je sa mnom kao djetetu imala moja i obitelj, posebice moj otac'.

Ostala je danas ipak u vezi sa tenisom. Ne samo radi momka kojeg je upoznala također na tenisu, već i povećim 'starim' teniskim društvom. S nekim od njih se zna naći , zaigraju, kaže nam, onako rekreativno..Kao recimo sa Antonelom 'Elom' Šušak koja je danas živi u Zagrebu i još jednom iz generacije i konkurencije iz kadetskih dana Ivanom Katavić koja živi na Malti.

Jednu je tenisku osobinu, tvrdi ona , a koje se i mi itekako dobro sjećamo zadržala još i danas u tim rekreativnim, kako ona kaže mečevima 'na greške' u dvanaest bodova. Uvijek je u mečevim 'grizla' za svaki poen, ljutila se, ponajviše na sebe, uvijek imala u sebi neki 'dišpet', upornost ..

' Ostalo mi je to! Nikad pa ni danas čak i u potpuno nevažnim mečevima ne volim gubiti. Voljela bi da to lakše podnosim, ali takva sam ...

Gledajući sa strane nama se pak čini se da je Andrei Blažević tenis dobrim dijelom ipak utabao životni put. Zaželjeli smo joj sve najbolje i da joj na tom putu i dalje prati tenis.

Da joj se ostvari želja da jednog dana u obitelji prenosi tenisko znanje i iskustvo, da možda i na 'svojoj koži' osjeti kako je biti roditelj 'klinki' ili 'klincu koji 'obećava' u tenisu...

Razgovarao: N.Kosović

Foto: N.Kosović i privatni album

Naslovnica: Andrea Blažević danas se tenisom bavi samo rekreacijski ...