POR(TUGA)L Znali smo živjeti sa turskom, znati ćemo i sa portugalskom boli…
Kao i tada odlučila je sinoć jedna izgubljena lopta, jedna greška …Naravno uz puno naših neiskorištenih prilika da 'dovršimo posao'. Sjećamo se tada su mnogi pomalo i nepravedno u njoj gurali Rakitića, sada jednako tako spominju Strinića ..Ali uvijek je manje-više to tako u ovakvim utakmicama kada na travnjaku caruje 'strategija' u kojoj je 'njezino veličanstvo' čekanje greške protivnika…
Tada 2008.g. također nam je završnica produžetaka i Terim Fatih bili - fatalni. Tada 119. , ovaj put 117.minuta .Imali smo tada vodstvo, sada smo to vodstvo već svi vidjeli i svi ga počeli slaviti u onoj Perišićevoj stativi …A onda odmah kontra koja nas je iz jednog šoka gurnula u drugi .. Još gori i puno, puno teži , šok koji je Dan hrvatske državnosti začinio suzama naših nogometaša na travnjaku, svlačionici, pred kamerama, opustjelim ili utihnulim gradski trgovima i parkovima, kafićima, u domovima neprespavanom ili slabo odspavanom noći …
Imali smo ovaj put doista nogometnu momčad i družbu za velike domete, pitanje kada ćemo je opet takvu , sa ovakvim ozračjem ponovno sastaviti . Ali , kako Tedi Spalato u svojoj pjesni kaže 'Uvik ništo fali' i ovaj je put falilo nešto, u pravilu potrebno, da napraviš nešto veliko .
Kad te sreća neće , onda te neće ! Nismo bili njezini miljenici ni ovaj put u Lensu, kao ni tada 2008. u bečkom Prateru , Fortuna ni ovaj put nije bila saveznik boljeg suparnika…Kao što nije tada bila ni na Bilićevoj strani , ni ovaj put nije bila na Čačićevoj, a kao što je često znala biti u njegovoj trenerskoj karijeri …
No ni njemu ni našima nemamo što puno zamjeriti…Upravo suprotno ! Barem mi obični 'nogometni smrtnici' …Odigrali su naši sve četiri utakmice manje-više po našem navijačkom okusu, po ukusu gledatelja .. A to je zapravo i najvažnije . Pljeskali smo im , bili ponosni na njih…Stručnjaci će vjerojatno biti malo kritičniji, ali i za njih će kao i uvijek važiti ona da je' lako biti general nakon bitke' … Posebice one izgubljene …
Bojali smo se 'strašnog Ronalda', a na kraju smo presudili sami sebi po onoj staroj 'kada ne zabiješ onda primiš' … Naših dvadesetak udaraca i četiri-pet velikih prigoda prema portugalskim vratima ,a jedan jedini pravi portugalski šut u okvir naših vrata u 120 minuta igre 'šutnuo' je kockaste kući…
I opet dokazani , starijim generacijama dobro znani 'minus' lepršavog', tehnički dotjeranog nogometa sa ovih prostora i ono gotovo uvijek , prokleto , puno puta dokazano neznanje ili nemoć igranja velikih utakmica protiv, nećemo za sinoć reći 'bunkera', ali zatvorenih , pomalo dosadnih, uspavljujućih varijanti nogometa , recept kojeg je stari lisac Santos sinoć izvadio iz starih 'nogometnih kuharica ' i primijenio… I uspio…
'Boli i peče, boljeti će i peći će' rekli smo još dugo, dugo … No nogomet ćemo i dalje voljeti, nakon ovog ' progutanog i teško probavljivog čemera' vjerojatno baš zato još i više nego - do sada !
Znali smo u boli živjeti i nakon Terima i Turske 2008. , znati ćemo u nogometu uživati i nakon Santosa i Portugala 2016...