KORČULANIN Slavko Arneri bio je vratar šampionskog Dinama iz 1948.g. !

Čitam biografiju poznate glumice Nede Arnerić (1953) čiji su preci iz grada Korčule. Sjećam se 1968. se je kupala iza grada. Gledali smo je jer je već tada bila poznata.U biografiji spominje:“Poslije stvaranja Jugoslavije 1918., dobra polovica, a među koje je spadao i dida, u slavenskoj euforiji pridodala je 'ć' na kraju prezimena, stoga što im je Arneri vuklo na talijansku stranu. Arneriji i Arnerići razastrti su po svijetu, tako ih je ostalo malo u Korčuli. 

Od poznatih Arnerija rod su mi plastični kirurg Vice Arneri te kirurg Vinko Arneri čiji je sin Gojko bio višestruki reprezentativac u vaterpolu. Tu je i nogometaš, vratar zagrebačkoga Dinama Slavko Arneri. Svi su odavno upokojeni. Od živih, po krvnoj lozi najbliža sam sa zagrebačkim liječnikom Ivanom Fattorinijem, po njegovoj majci, koja je od Arnerijevih“.

Zainteresirao sam se za Slavka Arnerija. Korčulanin podrijetlom, rođen u Korčuli  20. prosinca 1919.,preminuo u  Trogiru, 12. kolovoza 1978.Bio istaknuti sportaš, nogometaš (vratar), nogometni sudac i trener, te diplomirani pravnik. Nogometni vratar dobrih refleksa i pouzdan na crti.

Kao sudac postigao je republički rang. Nogomet je počeo igrati kao srednjoškolac. Od 1937. godine do 1941. godine branio je za AŠK Split. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je sudionik NOB-a, te je 1945. godine igrao u momčadi IX. divizije i reprezentaciji IV. armije NOV-a. Nakon rata u sezoni 1945./46. igrao je za RNK Split, a potom za zagrebačku Lokomotivu.

Najznačajniji trenutak njegove karijere je prelazak u zagrebački Dinamo 1948. godine s kojim je osvojio naslov prvaka. Za Dinamo je odigrao 82 utakmice. Igrao je i za NK Zagreb i Metalac, te zagrebačku reprezentaciju i splitski Hajduk. Nakon prestanka igranja bio je trener nekoliko nižerazrednih klubova i nogometni sudac od 1959. godine, a poslije savezni sudac i instruktor.Diplomirao je pravo u Zagrebu 1953. godine. Osim sportom bavio se kao amater slikarstvom. Bio je učenik Emanuela Vidovića.

Zagrebački Dinamo je u toku proljetnog prvenstva 1947./48. ostao bez oba vratara (Zvonimir Monsider i Josip Babić), te je Jugoslavenski nogometni savez dozvolio registraciju Arnerija izvan prijelaznog roka. Dolazak Arnerija omogućio je nogometašima Dinama da i dalje ostanu u borbi za naslova državnog prvaka, te da ga 1948. godine premoćno i osvoje.

Zvonimir Magdićpiše kako je Dinamo ostao bez vrhunskog vratara Zvonka Monsidera,bio toliko moćan da je, u jednom trenu, poljuljao i samu, nedostižnu slavu Franje Glasera.Dinamova pobjeda u Trstu, 6-3. I, šum, koji ruši s nogu: nema više Monsidera. Ostao je u Italiji. Bili smo pokisli ko’ sivi miševi. U zbroju, jedan do drugog, u šapatu. Pogledi su nam se razilazili. Malo je bilo riječi utjehe. Osim tog glasno govoriti o Monsiderovu zbjegu, bila je društvena opasnost. Sve je ostalo u krošnjama akacija i platana u dugim željezničkim,  kolonijaškim alejama u Trnju. Dugačkim, bez kraja i konca. Tuga, koja je kosila, poput ‘ španjolke’, da se sve praši. A liga je bila, u punom jeku. Prvenstvo 47/48!U svom, odjednom, žutom proljeću.  Zvezda je prva mina koja pluta. Iza toga Dinamo  ide u Split, Hajduku, pa dolazi Bobekov Partizan. Liga je kratka. Deset klubova,piše Zvonimir Magdić.Dinamo igra dobro,uz veliko pitanje:”ko bu branil?’

Arneri, pojavio se –  preko noći– na Dinamovom golu. Šjor Slavko. Pravnik. Uvijek lepo zbegican. I, ne loš. Golman Lokomotive. Onda – u rukavicama. (Monsider nije nikad branil u rukavicama!) Ne ovim, današnjim. Ne! Crnim – maminog spleta. Korčulanin. Crnokos. Zgodan. On ne mijenja samo Zvonka Monsidera. Šjor mijenja i – Babića. Zvonkovu pričuvu. Jer, i on je, ostal – vani. U Trstu. S Monsiderom. Sve je to sada na dlanu. Netko iz komiteta, moćnik, navodni Marko Belinić, povlači grdan potez:i eto, Arnerija na golu, protiv Zvezde. Velika igra Dinama, petica Zvezdi. Od tog, trica – Mare Wolfla! Svi piljimo i u Arnerija. Kak bu se Dalmoš snašel. Kako? Lako. Nekoliko, samo lopti, on drži. Jedna je bila opasna. No, niska, a Arneri je silan lovac na niske lopte. Arneri je fino, polako delal svoj posel. Ali je navala bila u glanc-formi. Mrkušić na Zvezdinom golu. Sinjanin, Hajdukovac u jednom vremenu, nije se micao. Probilo ga. Cimemančić-Kacian-Wolfl-Željko Čajkovski- Benko!Navala svih navala. Jurić na desnom braniču, brz ko tane, borac a Dragec Horvat, staložen do apsoluta, na lijevom. U sredini, u halves-liniji, desno je Krešo Pukšec, brkat, teškog udarca, dugih lopti, glavni stožernik srednjak Ivan Oskar Jazbinšek, on drži sve. Lijevog pomagača igra ‘ neugasli vulkan’ Branko Pleše. U Splitu, 2:0 pobjeda plavih i velika igra Oskara Jazbinšeka, kojem je  Hajduk uvijek ležal. I još jednom, bivše Concordijino. Trideset tisuća ljudi. Rekord!I, Partizan. Velika utakmica. I bolji – Dinamo.Topuzinu Begača Benka, Čakovčanina, ne drži ni izvrsni Šoštarić. Dinamo je ’48, novi državni prvak. Fantastičnog nogometa. Sve sam to vidio.gledao,i pamtim Arnerija,kaže Magdić.

I tako Slavko Arneri prvi vratar Dinama koji je branio sa rukavicama se pridružio čuvenom vaterpolisti Gojku Arneriju,i vjerojatno jedini nogometaš iz grada Korčule čije priče i fotografije i danas s ponosom pokazuju u Zagrebu.

 

Tekst: Niko Perić. Fotografija iz arhive NK Dinama