Alcatraz jedan je od nekada najpoznatijih svjetskih zatvora o kojem su napisana brojna književna djela, snimljeni filmovi i ispričane tisuće zanimljivih priča. Smješten na
istoimenom otočiću nedaleko San Franciscazbog svog je položaja, hladnog mora i jakih struja stoljećima smatran najčuvanijim i za bijeg najtežim zatvorom na svijetu. Ako je vjerovati službenim podacima, do 1963.g. kada je zatvoren, iz Alcatrazaunatoč petnaestak pokušaja, nikada niti jedan zatvorenik nije pobjegao.
U njegovim zloglasnim ćelijama, barem koliko je nama poznato, nikada nije boravila niti njegov ''komfor'' okušala ni jedna osoba sa ovog našeg područja, pa tako zasigurno nitko od naših nije pokušavao kao zatvorenik preplivati taj morski kanal dug nešto manje od 2 kilometra pun opasnosti i nepremostivih zamki.
Jedan naš korčulanski bivši sportaš, dosuuše u jednom sportskom natjecanju i plivačkom poduhvatu, ipak je osjetio kako je otprilike izgledao bijeg sa nepristupačnih i opasnih stijena Alcatraza - neostvaren san za nekada tisuće njegovih prisilnih stanovnika.
Inženjer Feliče Balarin, nekadašnji vaterpolist KPK-a koji već 21 godinu živi u San Franciscu tu morsku rutu preplivao je naime ne jednom nego - dva puta !
' Svake godine jedan klub iz San Francisca organizira trku preko tog morskog kanala između Alcatraza i najbliže točke na obali San Francisca plaže Aquatic Park. Trka se naziva ''Bijeg iz Alcatraza'' okupi u pravilo veliki broj natjecatelja raznih kategorija i uzrasta - sportaša, rekreativca, zanesenjaka, avanturista u dobi od deset pa do sedamdeset godina '' kaže Feliče .
' Kao bivši vaterpolista htio sam se i ja okušati u plivanju na toj izuzetno zahtjevnoj ruti. Bilo je to točno prije deset godina, uspio sam je najprije '' preplivati u lipnju, a drugi put iste godine u rujnu. Brodovima vas dovedu do obale Alcatraza odakle kreće start..Tada je u svakoj toj trci sudjelovalo oko 800 natjecatelja, oni najbrži obično stignu za 25 minuta ili pola sata , najsporijima treba oko 2,5 sata, meni je trebalo oko 45 minuta i u oba sam slučaja stigao u središnjoj skupini. Moram priznati da mi je itekako puno pomoglo kapeško iskustvo, kao bivšem vaterpolisti bilo mi je puno lakše boriti se sa valovima i strujama nego nekom plivaču ili običnom rekreativcu. Plasman je naravno u drugom planu, važno je stići na cilj i ostvariti ono, doduše u puno lakšim uvjetima, što jetisućama zarobljenika koji su boravili u Alcatrazu bilo gotovo nemoguće. Najveći problem je hladno more, u lipnju je ono još i hladnije, pa sam tada plivao u plivačkom odijelu, u rujnu kada je bilo malo toplije to sam učinio bez odjela. No u svakom slučaju mora se nositi zaštitna kapa za glavu bez koje je preplivavanjegotovo nemoguće. Jer temperatura mora u tom kanalu nikad se prelazi 18 C stupnjeva uglavnom se kreće oko 15 C , pa sa odjelom ili bez njega ovako ili onako dobrano ''otreseš buhe''.Veliki problem su i snažne morske struje, organizator u pravilu pomno bira vrijeme početka trke, a to je jedan vrlo kratki dio dana kada se mijenjaju plima i oseka kada su morske struje najslabije. Naravno mnogi i odustaju zbog umora, grčeva ili iz razloga što ih snažne struje potpuno odnesu van rute, pa ih organizatori spašavaju prihvaćajući ubrojne brodice koje uobičajeno iz sigurnosnih razloga prate trku.''
Kao uspomenu i dokaz ''bijega iz Alcatraza'' naš Feliče je tada dobio plivačku kapicu i Diplomu. Mnogi svake godine ponovno sudjeluju u toj trci, njemu kaže više nije padalo napamet...
''Dva puta ''bježati'' iz Alcatraza više je nego dovoljno '', kaže pomalo u šali. No tradicija ''bijega'' iz nekada najpoznatijeg svjetskog zatvora u obitelji Balarin mogla bi se jednog dana i nastaviti. Feliče naime očekuje da bi se i njegov sin Marin Balarin sadašnji igrač KPK-a koji se u Americi tijekom godine aktivno bavi vaterpolom igrajući za svoje sveučilištejednog dana mogao okušati u tom poduhvatu.
Tekst i foto: Nenad Kosović